beats by dre cheap

u zlu i bolesti.

Kad sam bila mala ustanovili su da imam šum na srcu koji ne predstavlja nikakav problem za moje zdravlje, razvoj i normalno funkcionisanje. Stalno su mi vadili krv, radili EKG-ove, milion nekih drugih snimaka i skeniranja. Srećom, bila sam previše mala da bih se toga sjećala. Ja se sjećam, mimo maminih priča, samo jedne sobe u koju sam ušla, bila su neka tri kreveta na koja se nisam mogla sama popeti jer sam bila visoka tačno koliko i oni, pa me mama morala podići i namjestiti da mirno ležim kako bi mi polijepili sve te zakačke na prsa. Sjećam se samo nekog ogromnog modro/plavo/zelenog ekrana, hladnih bijelih zakački, hladnih doktorovih ruku, hladnog gela, hladne sprave za ultrazvuk.. Mama mi dan-danas priča kako me čitav odjel morao držati dok mi izvade krv, milion načina da me ucijene nekim materijalnim stvarima samo da bih bila mirna dok ne završne te snimke, moja pusta obećanja da ću biti dobra i da neću plakati i vrištati dok to sve rade. Priča mi kako je jedne prilike amidža izgubio živce kad su mi trebali raditi snimak pluća, pa me tako golu do pasa ščepao i zalijepio za taj skener (šta god da je, ne mogu se sjetiti kako se zove) jer nisam htjela sama da stojim tu mirno dok ne završe.. jer je sve što su prislanjali uz mene bilo tako.. hladno.
Kad sam napunila nekih 5-6 godina, imala sam problema sa želucem, te su nakon milion pretraga, snimaka, vađenja krvi i ispipavanja skontali da je sve uredu, osim što se želudac presavio napola. Zašto? Niko nije uspio saznati. Ali se nakon određenog vremena, čajeva, namještanja, na svu sreću ipak vratio u normalan položaj. Međutim, u tom periodu su skontali da imam samo jedan bubreg. Nakon što su i to istraživali mjesecima, zaključili su da ustvari, ipak, imam dva.
Moja nana je sa 18 godina napustila roditelje i rodni grad i otišla u raditi u inostranstvo. Tu je upoznala mog dedu. Kada je bila djevojka, zamalo je silovao jedan užasan čovjek kojeg je znala od rođenja, zato što je bio pijan i usamljen. Nakon toga je provela 6 mjeseci u nekoj psihijatrijskoj ustanovi i u tom periodu nije bilo dozvoljeno da vidi bilo koga od članova svoje porodice, i ljudi koje je poznavala uopšte. Kada je izašla, prvim autobusom je otišla u inostranstvo. Nakon vjenčanja s dedom, rodila je moju mamu i dajdžu. Kada je rodila mamu, imala je operaciju bubrega koji su joj morali izvaditi i zamijeniti nekim plastičnim sredstvom koji nosi funkciju drugog bubrega. 2000e su joj ustanovili tumor na "ženskim organima" koji je srećom bio benigni, što su ustanovili nakon operacije. Četiri godine prije toga je saznala da ima problema sa štitnom žlijezdom, te su 2000e godine rekli da pod hitno mora i to operisati. Međutim, doktor koji je to sve vodio umro je par mjeseci prije operacije, tako da poslije toga to više niko nije vodio. Jedne zime je pala na putu i povrijedila koljeno. Prije dvije godine je trebala operisati i to, jer se nakupljalo previše vode ili šta već, međutim kada je otišla u bolnicu rekli su da ipak nema potrebe za operacijom, da je to moguće riješiti nekim inekcijama koje oni u bolnici nemaju, pa ih je dedo sam kupovao i donosio. Od toga joj je bilo samo gore, što se odrazilo na sve kosti u tijelu. Svaki mjesec je išla na preglede zbog toga, kako bi se to navodno ipak operisalo, ali su tada shvatili da štitna nikako ne radi i rekli da se prvo to mora riješiti. Prije četiri mjeseca je operisala štitnu žlijezdu, te su tek što su je otvorili saznali da ima tumor koji je zahvatio obje strane i prepleo se s glasnicama. Nakon operacije se jedva probudila i prodisala, tri dana je bila u intenzivnoj; u sobu su je vratili na dan kad sam primila diplomu, prva u porodici. Dan-danas joj se glas nije sasvim vratio, ali barem diše. Na kraju su rekli da bi bilo kakva operacija u budućnosti rezultirala smrću jer se neka opna koja propušta zrak poremetila jer je sve to na štitnoj bilo pritisnuto na nju. Što znači da sada živi sa konstantnim bolom u tijelu, od koljena, kuka, ruku.. svega. Druga je nana pored problema s kičmom i leđima, imala operaciju na srcu i oku. Dedo je dva moždana udara, slabiji i jači, i nakon određenog perioda i srčani. Operisali su mu oba oka. Ali još su mi živi, svo četvoro.
Prije dvije godine, upoznala sam najdivniju djevojku ikad - uvijek predivno sređenu, nasmijanu, zabavnu, pametnu, vrijednu. Mislila sam - ova ima sve u životu. Bog nas je svojim moćima nekako spojio, pa smo se baš zbližile i da bih ustvari saznala šta je sve ta divna djevojka: ima samo majku, brata i sestre; radi danonoćno kako bi mogla platiti fakultet jer nikoga drugog nije briga. Majka joj je bolesna, ima problema s kičmom i nije u stanju da radi. Brat plaća režije i donosi hranu u kuću, plus ako njoj ostane nešto od dnevnica, sestre su udate.. Na početku prošle godine saznala je da ima benigni tumor, koji je jako agresivan i hrani se svim onim što ona proživljava - stresom, umorom, problemima. Mjesec dana nakon operacije na kojoj je jedva ostala živa, vratila se svim svojim obavezama. Terapija koja je pila uticala joj je na san i na raspoloženje - sekunda joj je trebala da iz smijeha krene vrištati od bijesa i muke, i obratno. Danas, kada smo mislili da je sve to iza nas, nakon izvađenih kontrolnih nalaza saopšteno joj je da joj se taj hormon koji utiče na razvoj toga opet počeo povećavati.
Sinoć sam saznala da prijateljica s kojom više nisam u kontaktu ima problema sa srcem. Iz nekog svima nepoznatog razloga usporeno kuca, kao da se gasi, što uzrokuje gubljenje svijesti. Iz čista mira se na poslu pred kupcima dva puta onesvijestila. Više ne radi i zbog jako niskog pritiska mora smanjiti kretanje na minimum.
Prije tačno mjesec i jedan dan saznala sam da čovjek koga znam i volim četiri godine ima bolesti kojoj nema lijeka. Nakon mjesec dana intenzivnog druženja i ljubavi, tih mjesec dana smo planirali zajedničku budućnost, nadali se sreći čak i daleko odavde jer bi tako jedino mogli biti sretni.. Nakon saznanja i mog preklinjanja da budem tu za njega, da ja to mogu i hoću i da znam i vjerujem da će biti dobro, bila sam spremna da dam sve i zapostavim sve da bi to sve bilo kako treba. I krenuli smo tako, do neki dan kada je odlučio da to jednostavno obustavi jer smatra da kroz to sve treba prolaziti sam. Nakon tačno mjesec dana kada mi je rekao umro je još jedan član njegove porodice. Na dan kada se puni 6 mjeseci kako sam sebi ispunila najveću želju koju sam imala u životu, tad. Šta će se od sada dešavati ne mogu ni da naslutim. Znam samo da ne mogu više ništa da planiram niti gledam unaprijed, znam samo da me strah da se opustim, strah me da volim, strah me da sanjam, spavam, živim. Koga god volim je bolestan. Koga god volim prolazi kroz najveće probleme ovog svijeta.

Da ne vjerujem u Tebe, Gospodaru, davno bih pamet izgubila.

Malo me ljubila. Malo ubila.
http://farewell.blogger.ba
09/02/2018 15:21