Prokletstvo.

12.03.2018.

sutra je novi dan, današnji je truuuuba

Bezglavo tražim smisao, ali

Ne moraš ni svijetlit, jebem ti majku
naću put u mraku sam
eto.

10.03.2018.

gubim svaki konac koji sam u ruci držala

Mislila sam da mi je onaj zgadio sve što se moglo zgaditi.. Naravno da sam se prevarila, jer je ovaj uspio nadmašiti sva njegova sranja. Neke stvari su jače i veće od naših želja i planova. Ja čak i kad znam da moram biti bezobrazna kravetina i negativac, bar pokušam na najbezbolniji način to da uradim, znam kako meni bude svaki put. Kad sam završavala bilješke samo mi je sinulo da ga razumijem i da ću mu se izvinuti u ponedjeljak, kao samo ući reći izvini izaći.. da će samo na tome ostati jer ne želim to što on hoće sada, on ne želi ono što hoću ja. I onda me uhvati panika jer bi tako pojela govno vol.2, al' hajde nekako bih preživjela to. Iskreno se plašim da će sada biti monstrum i da će mi sve usrati, ali onda se sjetim da doslovno nema snage za to čak i da hoće.. ali mi opet na osnovu jučerašnjih i prekjučerašnjih scena djeluje baš pakosno. Čak sam i sanjala da je zeznuo A., i kako mi piše da je zavalio baš.. Osjetila sam strah jutros čim sam se probudila. Reći ću i nadati se da nema pravo to da radi, da ga je bar Boga strah, da će me popustiti i okrenuti se sebi konačno i svojoj apsolutno ispunjavajućoj samoći. Da me neće sabotirati jer me je time uslovio. Al' ko će mu ga znati više. Sama pala i sama se ubila. Jebem ti Leigh hoćeš li mozak sresti barem u putu jednom?! Pa poslušaj bar jednom kad te ljudi savjetuju, glupačo glupa!!!

Kad sam prala suđe jutros sjetila sam se scene na drugoj kafi s njim: pijem sok i slušam njegove demagogije, počinje pjesma "Flashlight" Jessie J koju sam slušala 2015. i automatski se sjetim B.-a, zagrcnem se, jedva dođem sebi i nakon što sam prodisala nisam znala da li da se smijem ili plačem. Jebote sjediš s njim tu kao u najluđim snovima i misliš na jebenog B.-a..... A volim te B. dan danas, bez ozbira na sve i svakoga, bez obzira na vrijeme, okolnosti, voljela sam, volim i voljet ću izgleda. Luda sam

08.03.2018.

sve se tripujem da mi je stalo

A u suštini sve što mi treba je da se sklonim, da nisam u direktnom odnosu i sve je bajno, sve je krasno!

Danas je neko saznao da mu je drag član porodice umro, neko je saznao da mu je bolestan neko koga jako voli. Neko je saznao da ima rijetku bolest. Neko je saznao da mora hitno izvatiti zub. Neko je danas na put u drugu državu ispratio svog najboljeg prijatelja. Nekome je danas saopšteno da je dobio otkaz. Neko je danas raskinuo dugu vezu punu ljubavi koja bez obzira na sve nije mogla opstati. Neko je danas ostao bez ičega.. Danas je neko nakon dugo borbe, truda, suza, besanih noći zaglio svoje tek rođeno dijete. Neko je dočekao oca s drugog kontitenta koji se nakon dugo godina rada u tuđini vratio kući svojoj porodici. Neko je otišao kod prijatelja na kafu i proveo sasvim ugodnih 2 sata u razgovoru s njim, što mu je bilo dovoljno da shvati da ipak ima snage za sve probleme koji su ga stigli. Neko je danas vraćajući se kući, sjedeći na osunčanoj strani autobusa shvatio da je život samo jedan, kratak ali neponovljiv; da je sreća iza ćoška, ali je vesela i energična pa nam se čini da je neuhvatljiva, a kad je uhvatimo onda brzo pobjegne; da je tuga uvijek tu i u svemu sudjeluje, zato što je iza leđa, zato što je želimo ostaviti, odreći je se, zaboraviti. Ako čovjek zna da je na iskušenju, ništa mu nije lakše što je toga svjestan. Ali taj teret nije nikakav bauk za njega, samo je eto tu, dosađuje, pa bi da ga se što prije riješi jer je ipak lakše hodati utabanom stazom, pa makar bila i blatnjava. Ako pokušava pobjeći od sebe, problema, svega, bilo čega, sve se tada može prelomiti. Nekad može biti onako kako čovjek najmanje očekuje. Tako je uglavnom uvijek.

Tako sam i ja. Hodala sam pravo po utabanom putu, naišla na blatnjavi dio, skrenula, hodala dalje, naišla na put posut biserima i požurila, ne razmišljajući šta bi me sve tu moglo zateći, ne obazirući se na upozorenja (Mama je i ovaj put bila u pravu.). Ne znam gdje sam tačno pogrešno skrenula, kroz koje sam crveno svjetlo prošla. Znam da se više ne mogu vratiti i sve što sada vidim je da su i sva ostala svjetla postala crvena. Kajanje za učinjene stvari samo čini teret još nepodnošljivijim. Ne želim da se kajem za ono što se desilo, što sam uradila i ono što nisam, ne kajem se. Nisam ja kriva što sam budala (ili što sam dobra?). Oprostit ću sebi da bih mogla živjeti sa sobom u miru. Čiste savjesti i duše.

Otišla sam.


Noviji postovi | Stariji postovi

- i moj oktobar kroz sve tuđe aprile.