12.17

Prije dva dana, prošle godine, izašli smo prvi put. Ne mogu se sjetiti koji je sako nosio, ali znam da je nosio bijelu košulju sa onim nekim cvijetnim školjkama, šta li. I bio je jako lijep iako je izgledao jako umorno.

Na jučerašnji dan, prošle godine, zvao me na mobitel samo eto da mi se javi i da mi poželi sretan put, i ako bude šta god trebalo da mu se javim.. ali ja se nisam javila jer nisam htjela i bilo me stid. Kasnije sam mu rekla da sam spavala, nije mi povjerovao.

Na današnji dan, upravo u ovim trenucima vjerovatno sam se vozila Uspinjačom i nakon toga pila premoćnu kafu u nekom kafiću u sred bajkovitog grada, mrtva umorna i neispavana. Za par sati kad smo stigle u sobu i upalila wifi, očekivala sam mali milion poruka ali nije poslao nijednu. I nije dovoljno samo reći da mi je bilo mnogo žao. Ali sam zaspala kao beba i nisam se pomjerila do ujutro.

Na sutrašnji dan, prošle godine, ustale smo baš rano i spremile sobu, sebe za nastavak, stvari za povratak i sišle na doručak. Jutro je bilo tako mirno, ugodno, sunčano, i čitav taj dan. U Centru sam ušla na wifi i dobila poruke, pjesmu.. i naravno rekla da ću pisati kasnije.

Ne postoji način da se samo zaboravi. Moram proživjeti to još jednom. Vrijeme liječi sve, s v e.

leigh Written by:

I am lovely and lonely and I belong deeply to myself.

Be First to Comment

Komentariši