Prokletstvo.

18.10.2017.

too numb to even feel it yet

Shvatila sam da te ne mogu kriviti zato što dopuštaš da drugi ljudi lako mijenjaju tebe i tvoja shvatanja. Prebrzo i tako lako se transformiše tvoje "ja" da se iskreno sada pitam da li je ono ikada postojalo. Ne mogu te kriviti zbog toga što samo 11 epizoda neke serije toliko utiče na mene da pustim neku RnB pjesmu i onda počnem se osjećati k'o na filmu nekom i pošaljem ti poruku da se vidimo. I onda sam preostalih dvije minute sjetna kao, razmišljam jesam li trebala poslati poruku ili ne, a ustvari bi se trebala pitati jesam li normalna.
Od kako sam samoj sebi jasno i glasno rekla da ne mogu pisati o tebi i nama jer faktički nisam sigurna da li osjećam to, otvorilo se jedno sasvim novo područje mog mozga zaključano katancima već dugo, baš dugo, mislim od kako sam napisala neki divniji i ljepši post od ovog o tebi i našoj ljubavi nakon par mjeseci naše veze - a prije onog kobnog događaja. Znamo ti i ja šta je taj događaj značio jer da nije mi se ne bi danas nalazili ovdje gdje smo. Nažalost ili na sreću?
Razmišljala sam naprosto o svemu što smo pričali zadnji put kad smo se vidjeli. Lagala bih kad bih rekla da nema promjena, ali to je ustvari ono čega sam se i plašila. Da ćeš se izbezumljen bezglavo hvatati za sve moguće slamke - nestabilnih prijateljstava, trošenja vremena na sve što postoji samo da bi ti se skrenule misli itd. Zbog čega sam ja uradila to dobro znaš, zbog tebe jer nije normalno. A ti si opet to uradio zbog mene (da se ne lažemo jednom bar) bez obzira koliko ne želio priznati. I sada šta god kažeš ja kažem nešto kontra, šta god si "popravio" ja nisam zadovoljna, i na kraju "nemaš priliku da to dokažeš". Neki bi ljudi pali na usta sve to što kažeš, ali ako me već ne poznaješ u potpunosti bar znaš da je kod mene sve suprotno od većine. I nekad i meni smeta to.
Tome sam se najviše posvetila. Nisam željela da nakon što sam to tražila misliš da sam ljubomorna, ili da mi je krivo, mislim... Ja sam završila to sve. Nismo skupa i nemam pravo da pravim bilo kakve scene oko toga, najmanje da te krivim ili osuđujem. Ali ako si već osjetio potrebu da to uradiš ili se osjećao spremnim za to, ja ne vidim svoju ulogu tu. Nakon one konstatacije osjećala sam totalnu konfuziju u glavi, toliko kontrarnosti sam čula da sam se izgubila sasvim. Ta konstacija me nije razniježila, nije me dotakla na način na koji si ti mislio da će.

Long story short, previše sam puta vjerovala riječima da bih i sada mogla preći preko svega. Nema se preko čega preći, da budemo realni, ali ja ne mogu. Ako nisi imao priliku dokazati mi šta si namjeravao u ovom periodu, stvarno mi je žao. Žao mi je što lažeš sam sebe jer ne znaš i tražiš izgovore, što si navikao da ti se govori šta da radiš, što nisi spontan i što te strah rizika. Ja te neću učiti da me voliš. Ja se nadam da si osjetio moju ljubav dok je bilo. Bilo.

Izvini.

18.10.2017.

blamage ofirage

Označi me drugarica s kojom se ne čujem već godinama na post od prije tri godine. Ništa originalnije i zanimljivije i bezbrižnije, s druge strane gluplje i naivnije nisam pročitala već dugo. Smijala sam se pola sata, i sad mi šega kad se sjetim. Hoću opet da idem u srednju. JOJ MAMA

Pošalje mi zahtjev neki momak (mlađi tri-četiri godine) na insta (ima tragična priča oko njega prije par mjeseci u jednom kafiću), ja pošaljem sestri (mlađoj pet godina) čisto da potvrdim je l' to taj, kaže kraljica meni "maaaa jesteee, nije tebe mislio nego mene"... UbiČu je šakama kad se pojavi na kućnom pragu.

Samo se još nadam da se neće ponoviti tradicija pa da me opet ošamari rampa. Da, dobro ste pročitali, ošamari.

16.10.2017.

stvari koje me je strah da kažem, jer ne želim sebi da ih priznam. plašim se odluke.

Trebala bih razvrstati nakit, jedva sam se nakanila. Da stvar bude zabavnija, nema ga puno i većinom su velike naušnice koje rijetko nosim. Nekako su mi za posebne prilike, kad se baš prekul osjećam ili kad sam raspoložena i znam da ću biti rahat čitav dan. Ili naveče kad izlazim, ali izašla sam iz tog fazona, tako da ništa.

Da li vi imate neku osobu s kojom više niste u kontaktu; bili ste bliski ali više niste i fale vam; a da često pomislite na nju i lažete sami sebe da ste jedno drugom suđeni i da ćete opet kad-tad biti kao prije? E pa dobrodošli u klub. O tome/tim ljudima bih mogla pisati do besvijesti. Nikad ne ponestane inspiracije. Nikad se ne prestanem pitati do kad će to trajati, kad će se jednostavno izmiksati ljudi u glavi. Čak i dvije, skoro tri godine nakon, ne prestaje. Pisala sam postova i postova o tome pa izvol'te.

A zašto o njemu ne mogu da pišem na primjer? Obrisala sam dva ogromna pasusa jer sam shvatila da mogu. Sve što mogu napisati kad si ti u pitanju je sve ono što ja nisam a ti želiš da budem, sve ono što si a što ja ne želim.
Izvini.


Stariji postovi

- i moj oktobar kroz sve tuđe aprile.