05.08.2017.

pišem uskoro. promise.

Now that individuals can be assured of their basic rights, their next meal, and a dizzying array of technological advancements, what is left to comprehend but ourselves?

02.08.2017.

htjela sam da napišem sve.

22.07.2017.

-

Zašto nikada, ali nikada, ne mogu da ne preispitujem stvari koje odlučim? Tipa, odlučila sam da kupim žutu haljinu i meni se ona jako sviđa, mislim da mi lijepo stoji, lijepo se osjećam u njoj, mislim da mi ona u ovom trenutku najbolje odgovara. Neću je kupiti odmah, trebam još neke stvari obaviti prije nego je kupim. Pokažem sliku haljine mami i prijateljicama, nisu baš oduševljene onako kako sam ja bila i kako sam očekivala da će biti. Bez obzira što mi se ta haljina svidjela u momentu kad sam ušla u radnju (a obišla sam 3 u tih pola sata), bez obzira što sam baš takvu zamišljala i tražila.. ja ću samo razmišljati o tome što mama i prijateljice nisu baš toliko oduševljene, ono kao dobra je ali, ali... I ja im danima k'o debil objašnjavam kako će to super izgledati kad se našminkam i napravim frizuru, uz nakit, obuću i sve. I tako se maltretiram i dvoumim danima, dok ne kažem fak dis šit i odem i kupim tu haljinu.
I kad je sve bilo završeno, svi su bili oduševljeni kako je izgledalo. A sama sam radila sve.

E tako isto i ovo sad. Godinama, g-o-d-i-n-a-m-a ja ovo želim. Risky jeste, ali šta nije?! Ljudi mnogo sebi daju za pravo da iznesu svoja mišljenja, posebno sad ovaj bolesni sindrom Jelene Karleuše, kao reći ću ti sve iskreno što mislim o tome nečemu, ali ću dodati još nekih stvari čisto da upotpunim tu iskrenost pretjerivanjem i bezobrazlukom. Povraća mi se od činjenice da ovo pišem na blogu.

The moral of the story - niko nikad ne može biti sretan i zadovoljan ako sebi ne postavi bilo kakav cilj i ne teži njegovom ostvarenju. Bez obzira protivili se ljudi ili ne - do it! Zahvaljivat ćeš sebi jednog dana što si bilo/bila odlučan ili odlučna.

Ugodan dan.

21.07.2017.

in peace you rest my friend.

I pored prehlade u sred ljeta, cinjenice da sam par minuta prije vidjela dvije slike koje su uzdrmale sve u sto sam bila sigurna i uvjerena da mogu i da cu istrajati, procitam i ovu vijest. Znaci, paf. Momentalni. Posto je post na mobitelu uz dorucak, nema novih redova, nema puno filozofije. Mislim da nikad necu moci shvatiti koliko neko moze biti slab, a u isto vrijeme imati toliko hrabrosti da sebi oduzme zivot. Bez obzira kako stvari stoje u zivotu u ovom momentu, ljudi mi moramo, ali m o r a m o biti svjesni da ce to proci, pa taman to bila najveca, najzeljenija sreca od svih sreca na svijetu, kao i najdublja i najneizdrzljivija bol i tuga na svijetu. Zivot je cudan, pola zivota nismo svjesni zato su se neke stvari desile i kako, zasto smo to zasluzili, mozda naprosto nikad necemo ni saznati odgovore na neka pitanja koja nam se bez prestanka motaju po glavi. Ali to se jednostavno mora prihvatiti, na nesto covjek moze uticati, na nesto ne, ali to je okej. Jednostavno ne dozvoliti da preovladaju negativne stvari, misli, situacije.. Malo je sebicno, zar ne, reci - imao/la sam tesko djetinjstvo, desilo mi se to i to, nisam to mogao/la preboljeti - zbog sebe, uvijek i prvo - moras!!! Jer je zivot jedan i treba imati vjeru u bilo sta (evo npr da ce uvijek biti bolje, a hoce!). I onda svu svoju bol i patnju i to breme iz djetinjstva prenositi na ljude oko sebe koje volis, koji te vole. Zasto smo svi jebene mazohiste?

Neke su boli uvijek vece od ostalih. Bili su i bio si dio mog djetinjstva i imam osjecaj kao da sam izgubila prijatelja. To sto mi curi nos je od prehlade, nije do suza.

Each word gets lost in the eco, anyways.

19.07.2017.

roditelji, prihvatanje konstruktivnih kritika i ostale bajke

Odgovorno tvrdim da su roditelji krivi za ponašanje svoje djece. Bezuslovno se držim ove činjenice i ne postoji ništa što bi me uvjerilo u suprotno. Dakle, ako djeca ne provode vrijeme sa svojim roditeljima, izgleda kao da ih izbjegavaju i slične stvari, to je zato što roditelji (svjesno ili ne) prave pritisak svojoj djeci koji ona ne mogu više podnijeti. Ako se djeca počinju zatvarati u sebe, uzrok toga je svjesno ili nesvjesno ignorisanje ili indiferentno ponašanje roditelja koje djeca primijete i osjete. Ako su djeca konstatno neraspoložena, nezadovoljna, gruba i bezobrazna, to je čisto ogledalo ponašanja roditelja. Djeca imitiraju, svjesno ili ne, postupke svojih roditelja, jer drugog uzora u životu nemaju.

Mole se roditelji i oni koji to žele biti da dobro razmisle o svojim postupcima, da objektivno (koliko god teško bilo) posmatraju nekoliko dana svoje ponašanje i ponašanje svoje djece, garantujem da će se primijetiti razlika. Ako ne, ima inbox, tell me how lame I am.

I ako ikad dođe do razgovora djeteta i jednog roditelja o ponašanju djece prema roditeljima i obratno, kada vam djeca iznesu sve moguće činjenice koje i sami znate da su tačne, molim vas nikada nemojte reći "ma dobro, do mene je uvijek" pogotovo ako ste majka. Klimaks je šejtansko djelo. A znamo svi vrlo dobro da nikad nećete priznati greške.

10.07.2017.

written 7 months ago

Nekad mi toliko falis da gledam slike i odmah cujem tvoj smijeh, kad mi se smijes na nesto ozbiljno sto ti ispricam, kad me zezas za frizuru ili za sminku, i toliko mi nedostajes da nekad ne mogu da vjerujem kako sam ikad zivjela bez tebe i bez nasih sala i gluposti, nedostaje mi cak i tvoj nacin smirivanja i tjesenja koji je najgori na svijetu, sve morbidne pjesme koje sam morala slusati, i najveca razlika izmedju vas dvoje je sto je tebe zanimalo sve sto sam ja za sebe, a njega zanima sve sto sam za njega. Jednom cemo opet pricati i jednom cu ti sve reci.


Stariji postovi