19.06.2017.

treba mi 5 minuta mira.

Treba mi da se naspavam jedan dan, znači da preumorna zaspem i da se prirodno probudim, bez alarma ili buke, galame po kući, obaveza, noćnih mora, čega sve ne.
Ne mogu da spavam po noći pa se patim do izlaska sunca, i onda mrtva umorna jedva izdržim da se oko 2-3-4 vratim kući i zaspem po danu, pa onda sanjam nebuloze - kako padam ispite, kako postim i omrsim se, kako svi nešto rješavaju osim mene, kako me neko ganja i da kao bježim od njega 1km/sat.
Tako se osjećam već dugo - bespomoćno, prazno, besciljno. Eto položit ćeš sve ispite, eto diplomirat ćeš, i eto šta ćeš onda? Sjediti kući, kao odmarati se, skoro sijeda sa 22 godine? Doooooo kad?

Nego, sve što počne mora se završiti. Čekam.

I zanima me samo ko je prvi započeo ovaj trend stavljanja stikera novorođenčetu, maloj djeci, kako hoćete? Mislim ono.. ne osuđujem, samo me zanima, kakva je furka? Ili postavi sliku, ili je nemoj postaviti, jer ko treba da zna da si rodila dijete - znaaaaaaaa već :D. Kao da se ne urekne, brate.. what the fuck, ne kontam.

10.06.2017.

naprosto volim.

Ostvareni ljudi, zadovoljni sobom i svojim životom su nesebični u odnosu s drugima, nisu škrti kada je u pitanju bilo šta - novac, savjet, druženje, pomoć, na kraju krajeva znanje.
Ono kad te uče i podučavaju takvi ljudi, nesvjesni koliko doprinose mojoj motivaciji i želji da budem bolja od same sebe u budućnosti. Da se dokažem ne samo sebi, već time da se zahvalim njima na vremenu i trudu koji su uložili u radu sa mnom, na svim kritikama, pohvalama i navijanju za mene.
Sada idemo dalje i ostvarujemo nestvarno. Inšallah.

06.06.2017.

Freidrich Engels je bio upravu.

22.05.2017.

ono kad ispitna depresija traje od marta mjeseca

Teško je učiti kada prvi komšija radi nešto oko cvijeća ispred svoje kuće i pušta Dinu Merlina (i to "Da je tuga snijeg", "Nedostaješ" itd) da se čuje s početka ulice. Plačem ali suza nema.

17.05.2017.

home alone

Najdraži su mi neplanski solistički koncerti uz naše stare balade. Posebno kad imam učiti.

Radujem se laptopu jer ću onda moći igrati CS like a pro. Inšallah.

05.05.2017.

imaginarna bića, zmajevi, čudovišta, monstrumi...

Danas na predavanju pričamo o djeci. Iznosimo mi tako svoja mišljenja i gledišta o odgoju, socijalizaciji mimo porodice i uopšteno djeci kao "malim ljudima", te profesor dodaje kako se on lično plaši djece i kako po njegovom mišljenju djeca imaju unaprijed isplanirane hinjske postupke kako bi nekome nešto nažao učinili, npr. prosuli kafu po njemu, nešto mu ružno rekli, "svalili" nešto na njega i slično.
Kako teče diskusija, jedna kolegica reče kako su djeca ustvari poslušna ukoliko im se da do znanja "ko je glavni". Ispriča tako jednu scenu kako je zaustavila svađu i "tuču" trojice dječaka na stanici, kako su se oni pravdali na kraju kad im je ona rekla da su oni veliki i da se ne trebaju tako ponašati i tako te stvari. Profesor zatim kaže kako on ima u familiji nekog malog dječaka s kojim vodi rat od kako se mali rodio, i kako su u primirju od trenutka kad mu je počeo davati pare jer je mali shvatio da od tih para može sebi kupiti nešto. Kolegica se nadovezuje na to sve konstatacijom da su djeca ustvari previše "teška" u smislu da 24/7 zahtjevaju pažnju, tipa nacrta nešto "mama vidi kako sam ovo nacrtao", ili na moru otpliva 2 cm i vrišti iz mora roditeljima na plaži "mamaaaa, baaaaboooo, vidi ja plivaaaam" i slične stvari. I na kraju je zaključak da je ustvari to ogromna obaveza, koja iziskuje mnogo obaveza i stalan je posao za koji nikad ne znaš da li će uspjeti. Ili da banaliziram; djeca su monstrumi koji ne prestaju da dosađuju i iživljavaju se na drugim ljudima, te da su previše nesigurni i da im treba cijelovremena potvrda postojanja i uspjeha da bi bili sretni.
Tema je i više nego složena, široka i duboka, i poprilično subjektivna. Iskreno kako starim, ako se to može tako reći, sve više shvatam da je najlakše (trivijalno rečeno, explicit content kind of) raširiti noge, sklepati dijete, manje više i roditi ga. Puno je teže odgojiti ga, hraniti i brinuti se za njega dok on ne bude sposoban da čini to sam za sebe. Jer ne može dijete odgojiti dijete :)
Ljudi su po prirodi stvari zavisna bića, kako u fizičkom tako i u psihičkom smislu. Po mom mišljenju koliko god godina imali, uvijek nam bude drago kada neko pohvali naš rad, trud, ponašanje, način na koji se našminkaš taj dan, kako se obučeš, koje si auto kupio, koje felge, koje su ti boje presvlake. Uopšteno kad pohvali nešto što je s tobom u vezi, htio ti to istaći ili ne. Bude ti puna duša, ego ti se digne do nebesa, i čitav dan ćeš razmišljati o tome kako je nekome nešto tvoje lijepo.
Samim tim, djeca, koja sa svojih 2/5/10 godina ne poznaju određen broj ljudi koji bi hvalili neke stvari koje su njima bitne, ili obraćali njima pažnju. Mada malu djecu većinom svi vole, ili se barem pretvaraju i bez obzira na to što im i oni posvećuju određeno vrijeme da s njima pričaju ili nešto slično, djeca nisu dovoljno opuštena tj. nisu dovoljno socijalizirana da bi mogli vjerovati nekome koga tek vide (iako je to majčin ili očev prijatelj ili član porodice) jer s tom osobom ne provode dovoljno vremena i samim tim osjećaju strah ili odbojnost jer nemaju povjerenja u tu osobu, u određenom smislu.
Poenta ovog mog opsežnog razmišljanja je pitanje koje se neminovno postavlja (iz ličnog iskustva): je li teže podnijeti dječije "smaranje" i konstantno traženje pažnje, ili je teže podnijeti istu količinu odbijanja, prešućivanja, ignorisanja i slično kada ta ista djeca dodju u pubertet i tinejdžerske godine?


Stariji postovi